Danas sam otvorio blog i cisto da dopisem nesto
ali posto nemam sta reci pusticu prstima da kucaju sta zele... otvorena uma...
Nisam mogao ni pomisliti da tako slabo ljudsko bice moze biti,
eto me gdje pokusavam dokuciti zasto nemam ni mrvicu kontrole nad
svojim osnovnim instiktima.
Znam neke stvari, svijestan sam mnogo toga, ali opet nigdje ne odem, nicemu ne tezim. Kao neki grob, stojim u mijestu a vrijeme prolazi pored mene, mogu slobodno reci i da prostor prolazi kroj mene a ne ja kroz njega. Stvarno kakav li je osjecaj biti izvan vremena i prostora.
Ovih dana sam paznju posvetio fantastici, odgledao sam sav snimljeni Star Trek, procitao par knjiga epske fantastike i zivio u nekom drugom, mogucem, svijetu. A realnost je presla preko mene, kao bager.
Ali to je tako primamljivo, takve realnosti, sama pomisao o necem daljem, dalekom a u glavi bliskom svakom covjeku.
Volio bih da mogu da se ne zamaram takvim mislima, ali one dolutaju i ponesu me u svijetlost, van domasaja svakondnevnice.
Sto je najgore moja svakodnevnica nije posebno losa, samo je.... svakodnevnica, imam potencijal i mogucnosti realizacije, a ja bjezim u mastu.
Hrabar sam sa sobom, ne ide mi zivot, ne na neki negativan nacin, nego jednostavno je sve tako nebitno, na taj nacin.
Zao mi je majke i ljudi koji me vide na nacin na koji se predstavljam, a sumnjam da bilo ko zna istinu, da sam nelagodno vezan za sustinu svega, i tamo i vamo.
odoh doruckovati
